Jednom bijaše dječak s veoma lošom naravi. Često se svađao, tukao i bjesnio.
Otac mu je dao punu vreću čavala i rekao da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom zakuca jedan čavao u ogradu. Prvog dana dječak je zakucao 49 čavala u ogradu. Tijekom slijedećih mjeseci naučio je kontrolirati bijes i broj ukucanih čavala se smanjivao. Otkrio je da je lakše kontrolirati svoju narav, nego zakucavati čavle u ogradu. I tako je došao dan kad tijekom cijelog dana nije pobjesnio. Rekao je to svom ocu, a otac mu je rekao da svakog dana kada uspije kontrolirati svoje ponašanje iščupa po jedan čavao iz ograde. Dani su prolazili i jednog dana dječak je rekao ocu d je počupao sve čavle. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde. Rekao je: „Dobro si to uradio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda više nikad neće biti ista. Kada u bijesu kažeš i neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao rupe u ogradi. Možeš čovjeka ubosti nožem i izvući nož i poslije toga nije važno koliko puta kažeš da ti je žao, rane ostaju.“ Rana riječima je isto toliko bolna koliko i fizičk
PRIJATELJI SU VRLO RIJETKI DRAGULJI, ONI TE NASMIJAVAJU, OHRABRUJU DA USPIJEŠ U NEČEMU, ONI TE SPREMNO SLUŠAJU, DIJELE TVOJU BOL, IMAJU LIJEPE RIJEČI I OTVORENO SRCE ZA TEBE.
over the rainbow...