XXIV.
Protjecao je osmi dan moga zrakoplovnog kvara u pustinji i slušao sam priču o trgovcu, ispijajući posljednju kap svoje vodene pričuve:
– Ah – govorio sam malom princu – baš su sjajne tvoje uspomene, ali ja još nisam popravio svoj zrakoplov, nemam više ni kap vode pa bih i ja bio sretan kad bih se polako, polako uputio prema prvom studencu
– Moja mi je prija lija – otpoče on…
– Dragi moj dečko, nije više riječ o lisici!
– Zašto nije?
– Jer umirem od žeđi…
Nije htio moje razmišljanje, pa mi je rekao:
– Lijepo je kad imaš prijatelja, čak i kad ti prijeti smrt. Ja sam pak sretan što mi je makar i lisica bila prijateljica…
On ne sluti opasnost, mislio sam. Nikad ne gledajte, niti žeđa.
Dovoljno mu je malko sunca…
Ali me on pogleda i odgovori na moju pomisao:
– I ja sam žedan… potražimo zdenac…
Očajnički sam odmahnuo: besmisleno je nasumice tražiti zdenac u pustinjskom beskraju. Ipak krenusmo na put.
Pošto smo već šutke bili propješačili sate i sate, noć omrkne i zvijezde zasvijetle. Priviđale su mi se kao san, a od žeđi me hvatala groznica. Riječi malog princa igrale su mi u sjećanju. Pitao sama ga:
– I ti si dakle, žedan?
Nije mi odgovorio na pitanje. Jednostavno mi je rekao:
– I voda može biti dobra za srce…
Nisam shvatio njegov odgovor, ali sam ušutio… znao sam da ga ne treba zapitkivati.
Umorio sam se. Sjeo. Sjeo sam uza nj. Pošto je malo pošutio dodao je:
– Zvijezde su lijepe zahvaljujući cvijetu kojeg ne vidimo…
Odvratio sam jasno i šutke promatrao valoviti pijesak na mjesečini.
– Pustinja je divna – dometne on.
Tako je. Uvijek sam volio pustinju. Sjedneš lijepo na pješčani humak. Ništa ne vidiš.
Ništa ne čuješ. A ipak nešto zrači u tišini…
– Pustinju uljepšava to – reče mali princ – što se u njoj negdje krije zdenac…
Iznenadilo me kako sam odjednom shvatio da pijesak čudesno zrači. Kad sam bio klinac, stanovao sam u staroj kući i legenda je govorila da je u njoj zakopano blago.
Dakako da ga nitko nije našao, možda ga čak nije ni tražio. Ali je time bila zadojena cijela kuća. Moja je kuća duboko u sebi skrivala tajnu…
– Tako je – uvjeravao sam maloga princa – makar bila riječ o kući, zvijezdama ili
pustinji, njihova je ljepota u onome što ne vidimo!
– Sretan sam – reče on – što se slažeš s mojom lisicom.
Kad mali princ utone u san, uzeh ga u naručje i nastavih putovati. Bio sam uzbuđen. Činilo mi se da nosim krhko blago. Čak mi se činilo da na Zemlji nema ničeg krhkijeg. Na mjesečini sam promatrao to blijedo čelo, sklopljene oči, uvojke što titraju na vjetru, i mislio sam: Ja vidim samo ljusku. Najvažnije je ono nevidljivo…
Kako mu se na pritvorenim usnama nazirao dašak osmijeha, još sam pomislio:
Ono što me toliko snažno obuzima u zaspalom princu, čak i kad spava , to je koliko je on odan svome cvijetu, to je slika ruže koja zrači iz njega kao plam svjetiljke…I učinio mi se još krhkijim. Treba zbilja pošteno zaštiti svjetiljke: može ih utrnuti dašak vjetra..
Hodajući tako, u cik zore otkrio sam zdenac.
Antoine de Saint-Exupery: Mali princ 
*** preporučujem svim ljudima koje vole čitati neka pročitaju knjigu Mali princ i neka saznaju onu tajnu važnosti ljubavi kao i ja!! Ovo je samo jedan odlomak... =)